OSTALI SPORTOVI

NESTVARNA PRIČA: Ova čudesna djevojčica zna rješenje za svaki vaš problem

Mi previše često razmišljamo o svojim problemima. Premalo - o svojim talentima. A staro životno pravilo, koje nas nažalost ne uče u školama, glasi: "Čemu posvetiš pažnju, to i raste". 

Priča koja je pred vama je jedan mali, neobični podsjetnik baš na tu životnu lekciju. Vrlo važnu lekciju, za sva vremena i sve naraštaje.

Kejla Montgomeri ima 18 godina. Voli da trči, što je, samo po sebi, ne svrstava u posebne, jer takvih je na milione na ovoj planeti, ali njena životna priča je veoma posebna. Do prije četiri godine je, kao vrlo živahna djevojčica, voljela da igra fudbal. U Americi je to jedan od zastupljenijih ženskih sportova, pa je i ona bila sasvim dobra u tome. Dok se na jednoj školskoj utakmici nije povrijedila. I osjetila čudne žmarce u stopalima. Noge su joj nedugo zatim utrnule, vrlo snažno. Ljekari su obavili opsežna ispitivanja i roditelje šokirali dijagnozom: mala Kejla ima multiple sklerozu (MS).

 

Ako bi se MS objašnjavao stručnom terminologijom, onda bi to otprilike ovako glasilo - u pitanju je neurodegenerativno oboljenje, autoimuna bolest koja najviše napada bijelu masu centralnog nervnog sistema. Prevedeno na naški, poruke iz mozga ka ostatku tijela dolaze do svog cilja ili sa kašnjenjem, ili sa greškama, ili uopšte ne dođu. Tijelo počne da "napada" samo sebe. Uzroci ni do dan danas nisu otkriveni. Lijek - takođe. A MS gotovo nikada ne smanjuje svoje simptome. Baš naprotiv, vrlo često dovodi do potpunog otkazivanja pokreta ekstremiteta, do potpunog invaliditeta.

Kejlini roditelji su bili u očaju. Ljupko malo biće našlo se u bezizlaznoj situaciji. I ona se isprva zatvorila u sobu i dugo plakala, pitajući se "Šta sam to pogrešno uradila pa sam ovako kažnjena? Zašto? Zašto?!".

Noge su joj potpuno otkazale poslušnost, naprasno. Osam mjeseci nije ništa osjećala u njima. Ljekovi su, nekim lijepim čudom, počeli da olakšavaju njen užas, žmarci su se pojavili iznova, a onda i prvi svjesno napravljeni pokreti. Odmah je riješila da napravi korak više: otišla je kao đak prvog razreda srednje škole kod školskog atletskog trenera i rekla mu "Želim da trčim. Brzo. Jako brzo".

Nije bila nikakav poseban trkač. "Osrednji, u najboljem slučaju", govorio je njen trener Patrik Kromvel. Da stvari budu dodatno loše po Montgomerijevu, čim bi pretrčala oko kilometar i po, potpuno je gubila osjećaj u nogama. Snagom volje je slala impulse u donji dio tijela, pa dok se u gornjem osjećala kao svi trkači, noge su išle same. Dokle god ju je njena vjera vodila.

Trčala je šest dana u nedjelji. Sedmi je, kako je to i učila u jednoj maloj hrišćanskoj školi u Severnoj Karolini, posvećivala Bogu. "O, kako sam blagoslovena što mogu da trčim! MS je potpuno nepredvidljiva i baš zato je moja pokretljivost jedan nevjerovatan blagoslov. Odlučila sam da ga prigrlim i ne gubim ni jedan jedini dan dok još mogu da mrdam nogama", rekla je ne tako davno.

Ali, njeno "mrdanje nogama" u trkama ima svoju cijenu. Čim joj se temperatura tijela podigne usljed fizičkog napora, ne osjeća više svoje noge. Umor je tu, disanje teško zbog napora, čitavo tijelo daje znake koje osjećaju i vrhunski trkači, ali samo njena vjera da može - nosi je dalje.

 

Kada stigne do cilja, poslije 5.000 metara, padne. Viče. Zapravo, vrišti, uplašena, jer tad postane svjesna da svoje donje ekstremitete uopšte ne osjeća. I poslije svake trke ne zna da li će ih opet osjetiti.

"Pomozi mi! Moje noge! Moje noge, gdje su!?! Molim te! Molim te, pomozi mi! Molim te, pomozi! Molim te, gdje su mi noge!?!"

Da, tako glase njene riječi poslije jedne od trka koju je zabilježio ESPN u svojoj emisiji "E:60". Pala je u naručje trenera Kromvela, koji ju je, kao i poslije svakog nastupa, odigao od zemlje, nosio pokraj staze i, dok je napajao vodom, ledom je trljao noge. Temperatura bi se vremenom spustila, a ona bi, krajnjim naporom, hodala ka izlazu. Kakav god da je rezultat ostvarila.

I onda iznova trening. I iznova. I onda opet. Ponekad pobijedi vršnjakinje, ponekad ne. Ali ne odustaje. Baš zbog te vjere, a i zahvalnosti na svemu što ima, čak i u situaciji u kojima bi nas, mnoge, očaj savladao, četiri godine nadljudske borbe dovele su je čak do - državnog prvenstva za srednjoškolke.

Njena posljednja trka kao učenice. Njena posljednja na kojoj će je Patrik Kromvel sve vrijeme pokraj staze bodriti, upućivati, hrabriti i, konačno, dočekati na cilju da ne padne i, čega su se ljekari stalno bojali, polomiti kost(i) jer ne osjeća ništa od struka naniže. U tu posljednju trku je ušla u svom omiljenom zlatnom kostimu, a onda se, poslije stotinjak metara, usred gužve u kojoj se našla, saplela.

Pala je. I svi su je prestigli.

Tijelo joj je još uvijek bilo dovoljno nezagrijano, pa je mogla sama da se pridigne. "Ironično, zar ovako da završim, baš u posljednjoj trci?",pomislila je i...

... krenula da trči.

Ne da bi pobijedila. Ne da bi nekog prestigla. Već da bi talenat koji ima - uvećala.

I trčala je. Kao posljednja. Kao nikada do tad.

I prestigla je jednu suparnicu. Pa drugu. Pa treću. Pa četvrtu. Pa desetu. Pa četrnaestu. A onda i šampionku.

I pobijedila je.

I opet je bila na leđima. Opet je bila uplašena. Tražila pomoć. I dobila. Baš nekako u isto vrijeme kada je svojim podvigom pomagala stotinama onih koji su je gledali, a pritom uveliko dozvoljavali da ih problemi uruše, jer su zaboravili na sopstvene talente.

"Znate, ne znam koliko ću još moći da trčim. Koliko ću, uopšte, moći da se krećem. Ali, čak i kada ne budem više mogla, osvrnuću se na kroz šta saa prošla i reći 'Vidi šta je sve moguće kada se vjeruje!'. A toliko toga jeste", tvrdi Kejla.

Srednja škola koju je upravo završila zove se Gora Tavor. Na pravoj gori Tavor se, dugo već, nalaze dva hrama, pravoslavni i katolički, koji su tamo podignuti jer hrišćani vjeruju da se Isus Hristos baš tu pred odabranim učenicima preobrazio, kada je "Njegovo lice zasjalo kao sunce, a haljine Njegove postale sjajne kao svjetlost". Uplašenim apostolima, koji su tada i "čuli glas Božiji", njihov učitelj potom reče "Ustanite i ne bojte se!".

I Kejla Montgomeri ustane poslije straha. Svaki put. Jer se sjeti svojih iskustava i riječi "Vidi šta je sve moguće kada se vjeruje!"

Vjerovali ili ne u događaj po kome je ime dobila njena škola, rečenica sa početka ove priče, da ono čemu posvetimo pažnju to i raste, sasvim je tačna. I sasvim dovoljan podsjetnik na rješenje za svaki problem. Podsjetnik za recept - kako živjeti:

Ustanite i ne bojte se.

Izvor: Kolektiv.me/Blic.rs