ZDRAVLJE

Zašto starimo?

Koje se promjene odvijaju u tijelu tokom života, odnosno zašto se „trošimo“? I ko je uopšte kriv za starenje organizma?

Bio je baš zgodan mladić. Lijep, pun snage. Sad je ostario, sav izboran, senilan i pogrbljen. Ništa neobično, jer svi znamo da je riječ o univerzalnom, prirodnom sljedu sitnih događaja u organizmu, koji na kraju dovedu do smrti. Ali, znate li koje se to promjene odvijaju u tijelu tokom života, odnosno zašto se „trošimo“? 

Zašto nekada zategnuta koža poslije par decenija gubi sjaj? Zašto četvrti sprat na koji ste u mladosti trkom stizali za manje od minut u poznim godinama izgleda kao Mont Everest, ili na primjer, zašto će starija gospoda često novi model unukinog mobilnog telefona doživjeti kao neshvatljivu i pomalo zastrašujuću napravu?

Jasno je da sa godinama naši organi „popuštaju“. Sve su manje sposobni za uloge koje su nekada više ili manje savršeno obavljali. Priroda kaže moramo da ostarimo, a naši organi moraju da oslabe. Ali šta se to dešava u organizmu? Više je odgovornih u ovom univerzalnom procesu popuštanja ćelija i tjelesnih sistema. Na starenje utiče mnogo faktora. Geni, životne navike, stres, bolesti, okruženje, samo su najočigledniji.

Nauka se još nije složila oko jedinstvene teorije starenja. Umjesto nje postoji više teorija od kojih svaka ima svog glavnog osumnjičenog. Do sada se zna da je za „propadanje“ ćelija, tkiva i organa optuženik broj 1 – gen. I to ne jedan, jer je za bar stotinu gena dokazano da, svaki na svoj način, dovode do starenja ćelija.

Poseban značaj u tom procesu imaju tzv. tjelomjere. Tjelomjere su kratki ponovljeni djelovi nukleotida koji se nalazi na krajevima hromozoma.To su stotinama puta ponovljeni  djelovi genetičkog teksta. Kod čovjeka taj tekst je  TTAGGG  (T-tiamin, A-adenin, G-guanin).  I tako oko dvije hiljade puta.

Ti naizgled besmisleni nizovi su tu kako bi u procesu kopiranja hromozoma, zaštitili sve vrijedne informacije u hromozomu na čijem se vrhu nalaze oni sami. A zaštita u vidu tjelomjere je neophodna jer se prilikom svakog kopiranja hromozoma mali delovi te zaštitne kapice  gube.

Još je Džejms Votson, naučnik koji je zaslužan za otkriće DNK otkrio da prilikom kopiranja genetičke informacije kopiranje ne počinje baš od samog početka koda, nego uvijek malo zakine početni dio „teksta”. To znači da vremenom, poslije mnogobrojnih ćelijskih dioba tokom života, tjelomjere postepeno nestaju, a informacija koju su čuvale u hromozomu sada počinje da se slepljuje sa informacijama iz drugog hromozoma što dovodi do poremećene aktivnosti ćelije, a na kraju i do njene smrti.

U cijelom tom procesu posebno je bitan enzim telomeraza, koji pomaže da kopiranje bude što preciznije, ali problem je što je taj enzim aktivan u mlađem životnom dobu, kada on dodavanjem ponovaka TTAGGG povećava dužinu tjelomjera na krajevima hromozoma.  Vremenom prestaje da radi pa tjelomjere prestaju da se obnavljaju.

Upravo zbog ovog otkrića nekoliko velikih svjetskih farmaceutskih kompanija danas ulaže velika sredstva u razvoj nanotehnologija kojima bi se mogla obnavljati tjelomjera. Detaljno se proučava enzim tjelomeraze, koji je zbog svoje uloge u organizmu dobio popularniji naziv – enzim besmrtnosti.Upravo ćelije kancera imaju uvijek aktivne tejlomeraze. Zbog toga su one besmrtne i dijele se nebrojeno puta, sve dok ne osvoje organizam.

Tim istraživača iz španskog centra za proučavanje raka nedavno je dokazao uticaj tjelomjere i djelovanje tjelomeraze na starenje tako što su ubacivanjem gena za tjelomerazu u miševe uspjeli da im produže život za 24 odsto. Posebno je bilo važno to što sa ubacivanjem gena nije došlo do pojave kancerogenih ćelija koje su se do sada uvijek javljale u drugim istraživanjima. Uspjeh su postigli, jer su koristili novu tehniku ubacivanja genetičkog materijala.

Međutim, nisu samo hromozomske kapice, tj. tjelomere, krivci za to što starimo. Možda jednako zaslužni su ozloglašeni slobodni radikali. Tokom života njihov broj u organizmu se povećava, a za to je dobrim dijelom odgovorna malena organela ćelije pod nazivom mitohondrija. Mitohondrije su prave mini elektrane, jer proizvode oko 90 odsto energije uz pomoć koje inače funkcioniše organizam. Ali, dok rade, te elektrane stvaraju i nusproizvod koji vremenom postaje poguban. Nus proizvod su slobodni radikali (nestabilni veoma reaktivni kiseonični molekuli), kojih je sa godinama sve više, a koji u organizmu oštećuju ostale djelove ćelije.

Stariji ljudi su puni mitohondrija sa oslabljenom aktivnošću i to je ono što dovodi do laganog umiranja ćelija. Nema energije, a nus produkt, slobodni radikal, pravi štetu za koju nema lijeka.

Naravno, pored tjelomjera i slobodnih radikala u postepenom ubistvu organizma  još je mnogo saučesnika. Neke teorije kažu da su glavni uzroci starenja promjene u slabljenju imuniteta i opadanju nivoa hormona tokom godina.

Činjenica je da brojni faktori, kako genetski predodređeni tako i spoljni, dovode do starenja, ali koliki je čiji doprinos nije sasvim razjašnjeno. Ono što je jasno je to da sve promjene na kraju imaju vidan rezultat. Čovjek gubi na visini, mišićnoj masi i ukupnoj težini. Mozak i srce usporavaju, uši odbijaju da čuju (posebno visoke frekvencije), dok čulu ukusa pomalo postaje svejedno šta je slano, a šta gorko.

Iako je starenje zbog genetske predodređenosti put u jednom pravcu, ne zaboravite da je dobra vijest to što je važno kakav je taj put. Uticaj spoljne sredine, uslovi u kojima živimo, kao i hrana koju jedemo sigurno su sredstva koja će vam pomoći da djelimično odredite kilometražu sopstvenog životnog puta.