DRUŠTVO

Hronika Jugoslavije

Jugoslavija je i danas zemlja koju mnogi sa nostalgijom spominju.

1. Nevjerovatni uspjesi

Nevjerovatni uspjesi košarkaša obiljeležili su posljednje dvije decenije SFR Jugoslavije. U deceniji koja je prethodila Svjetskom prvenstvu 1970. godine, SFRJ se probila u svjetski vrh, šest puta osvojila srebro (jednom na Olimpijskim igrama, dva puta na Svjetskom i tri puta na Evropskom prvenstvu) i jednu bronzu na EP, ali je na šestom Svjetskom prvenstvu održanom od 10. do 24. maja 1970. godine u Ljubljani napravljen konačni korak koji nas je postavio u isti rang sa Sovjetima i Amerikancima.
Taj šampionat igran je širom Jugoslavije (Sarajevo, Split, Karlovac, Skoplje, Ljubljana).

Prvo zlato

Radivoj Korać, najbolji strijelac generacije, godinu dana ranije poginuo je u saobraćajnoj nesreći, a našu selekciju činili su: Rato Tvrdić, Ljubodrag Simonović, Vinko Jelovac, Trajko Rajković, Aljoša Žorga, Dragan Kapičić, Ivo Daneu (kapiten), Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, Dragutin Čermak, Petar Skansi. Selektor reprezentacije bio je Ranko Žeravica, a njegov pomoćnik Lazar Lečić.Nekoliko dana poslije finala Trajko Rajković iznenada je preminuo.

Amerikance smo pobjedili (70:63) šutom van reketa (nisu postojale „trojke“), jer je to bio jedini način da se prebaci njihova odbrana.

Ta pobjeda nam je obezbjedila zlatnu medalju, pa nam je poslednja utakmica na takmičenju s Rusima bila nebitna. Izgubili smo sa 72:87. Poslije ovog prvenstva FIBA je uvela nokaut sistem takmičenja.

Iako tada ni polovina stanovništva nije imala televizor - radio-prenos finala bio je glavni događaj - poslije tog zlata košarka je u SFR Jugoslavija doživjela bum, nešto slično tenisu danas! Obruči su kačeni na zid, stabla, plotove, a ponegdje su nicali i pravi koševi...

Trijumfi

Na Evropskom prvenstvu u Liježu 1977. godine Kićanović i Slavnić igrali su odbojku na terenu, a sve protivnike dobijali smo sa po dvadesetak koševa razlike.

Na Svjetskom prvenstvu u Manili 1978. godine opet smo osvojili prvo mesto. U finalu smo pobjedili Ruse, a pred kraj utakmice Slavnić je vodeći loptu dobacio njihovom selektoru, inače pukovniku Crvene armije, legendarnom Gomeljskom: „Pukovniče, završićete u Sibiru!“

Gomeljski je vikao za njim: „Junoša, bandit!“

Reprezentacija Jugoslavije je do raspada u ljeto 1991. godine osvojila tri titule prvaka svijeta, jednu zlatnu olimpijsku medalju i pet puta je bila prvak Evrope. Posljednju medalju zajednička država osvojila je u danima dok se raspadala, na Evropskom prvenstvu u Rimu.

2. Reklame

U štampi i na televiziji su razni domaći proizvodi promovisani uz slogane: „Pij malo, pij dobro“, „Do posljednje kapi“ i „Lakše se diše“

U skladu s politikom „ni riba ni meso“, odnosno „socijalizam, ali ne ruski“, u štampi i na televiziji - i u filmskim žurnalima, vijestima koje su se u bioskopima emitovale prije filma - postojale su reklame. I to kakve!

Loš dizajn

Tokom 1977. godine Ekonomska politika, niskotiražni, ali veoma ugledan ekonomski časopis, objavljivao je preko cijele strane reklamu za „jurišni mlazni avion - jastreb“, proizveden u fabrici „Soko“ u Mostaru. Kao i velika većina sličnih reklamnih oglasa tog doba, i ovaj je bio očajnog dizajna - na kilometar se vidjelo da ga je radio neki referent opštih poslova. Ili direktorov sestrić... Danas su nam reklame na svjetskom nivou - ali više nemamo avione!

Spisak preduzeća koja su se reklamirala može da se čita i kao spisak našeg propadanja: „Željezara Nikšić“, RTB „Bor“, pulski „Uljanik“, svetozarevački „Kablovi“, sarajevski „Energoinvest“, fabrika akumulatora „Trepča“... 

Ništa od njih danas nije ostalo, osim reklama štampanih prije nekoliko decenija na lošem papiru.

FAP je kupcima poručivao da njegovi kamioni prelaze 750.000 kilometara bez generalke, „Cimos“ iz Kopra reklamirao je „Sitroenove“ „ajkule“, „žabe“ i „amije 8“, dok je „Zastava“ slikala „jugo“ na tropskim ostrvima i na Kilimandžaru. A na reklami za „Zastavin“ lovački karabin glavno je bilo - lane!

Veliku popularnost osamdesetih postigao je slogan „Lakše se diše!“ iz reklame za bombone „bronhi“, a pošto se nije znalo za regulatorne agencije, savjete za medije i zabrane oglašavanja, i disalo se i udisalo! Alkohol i cigarete slobodno su reklamirani.

Slogan „Badela“ bio je: „Pij malo, pij dobro!“, rakija „Takova“ išla je uz „Do poslednje kapi!“, a „Rubinov“ vinjak bio je, jednostavno, „Šampion!“.

„Marlboro“ je išao uz slogan „Original iz Sarajeva“, a za pušače je „Saponija“ iz Osijeka proizvodila i posebnu pastu za zube „kaukor denikotin“.

Slavne ličnosti

Slavne ličnosti u reklamama više su bile izuzetak nego pravilo: Dragan Holcer iz splitskog Hajduka reklamirao je niške tranzistore, junaci serije „Naše malo misto“ kafu „frank“, a Robert Prosinečki - čarape „udarnik“.

„Prave cipele možda nećete naći, ali čarape da“, govori hipnotišući glas dok mladi fudbaler prvo ulazi u autobus, a zatim ispija kafu za šankom - bez cipela!

„Galenika“ je na tržište izbacila afteršejv „viktor“, pozicionirajući se između „briona“ i „pitralona“ s jedne strane, i „pino silvestrea“ i „jardlija“ s druge strane. Nešto kasnije, najavljivan kao „prvi jugoslovenski miris“, na tržištu u Srbiji pojavio se „vožd“, ali je doživio fijasko.
Predskazanje?

3. Televizori
TV prijemnici pravljeni su prvo u Beogradu, pa u Nišu, Zagrebu, Kranju i Banjaluci. Hit su bila stakla u bojama duge, koja su davala iluziju kolor-slike

Prvi srpski televizor, nazvan „tesla 59 TV“, imao je ekran dijagonale 43 centimetra i bio je težak celih 20 kilograma. Imao je 12 kanala, a slika je postojala samo na jednom. Uključivao se u struju preko uređaja zvanog stabilizator. Napravljen je u fabrici „Nikola Tesla“ u Beogradu, a onda je političkom odlukom proizvodnja prebačena u Niš. Najprodavaniji aparat „Elektronske industrije“ iz ovog grada bio je „ambasador“, a TV prijemnici pravljeni su i u Zagrebu (RIZ), Kranju („Iskra“) i Banjaluci („Čajavec“).

Drugi program

Posljednjeg dana 1971. godine počelo je emitovanje Drugog programa RTB. Bio je namijenjen slici u koloru, a TV Revija je 24. decembra 1971. objavila uputstvo kako da se koristi: „Vlasnici skupih televizora u boji jednostavno će uključiti svoj aparat, pronaći kanal i finom regulacijom uskladiti boje. Vlasnici crno-bijelih televizora s priključkom za Drugi program uključiće dugme s natpisom UHF i okretanjem dugmeta za finu regulaciju pronaći sliku i zvuk Drugog programa. Oni koji su kupili televizor prije 1967. godine u Drugi program mogu da se uključe kupovinom tzv. konvertora (ulaganja su oko 350 dinara)...“.

U to vrijeme hit na tržištu predstavljaju stakla u bojama duge koja se montiraju pred ekrane crno-bijelih televizora i daju iluziju kolor-slike.

Za današnje futurističke LCD prijemnike, nekadašnji televizori bili su bogato dizajnirani: mutnozeleni ekran bio je uokviren kutijom, a neki tipovi imali su rolo-vratanca preko tastera za biranje kanala i za uključivanje koja su se - zaključavala!

Antene

Od aparata, pa kroz prozor do krova puzala je žica za antenu, a vlasnici u zoni boljeg dometa koristili su sobne antene. Bilo ih je raznih oblika, a najupadljivije su bile one u kombinaciji sa stonom lampom.

Od osam do deset prije podne emitovan je školski program, pa je slijedila pauza do nastavka po podne.

Programska šema je bila nepromjenjiva: ponedeljkom u osam domaća drama, srijedom sport, strana serija petkom u osam, subotom u isto vrijeme crtani film, nedeljom domaća serija. Mija i Čkalja, pa poslije „Kapelski kresovi“, „U registraturi“, „Kuda idu divlje svinje“, „Naše malo misto“, „Ljubav na seoski način“, „Građani sela Luga“... Prije dnevnika u pola osam svake večeri crtani film, pa „Laku noć, deco“... Program RTV Beograd završavao se pjesmom o Beogradu, a onda je na ekranu mogao da se gleda samo snijeg.

4. Menze i brza hrana
Zaposleni su dobijali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene ishrane ili na kioscima s viršlama

U SFRJ se smatralo prirodnim da zaposlenima bude plaćen topli obrok. Jelo se ili u restoranu društvene ishrane, odnosno menzi, ili u nekom od brojnih ekspres restorana u gradu, za bonove, nekoj vrsti novca za internu upotrebu.

Niklovana ograda

Najpoznatiji prestonički ekspres restorani bili su „Zagreb“, na početku Knez Mihailove, i „Atina“ na Terazijama. Za klasu ispod njih po mušterijama i enterijeru bio je „Luksor“ na vrhu Balkanske ulice, preko puta bioskopa „20. oktobar“.

Od ulaza, gdje je uzimao vječito mastan plastičan poslužavnik neodređene boje, mušteriju je niklovana ograda vodila duž vitrina s hranom, iza kojih su poslovale servirke, frizura povezanih belom gazom.

Prvo je bila supa u plastičnim činijama, pa „prilog“: restovani krompir, pekarski krompir, kromip-pire; zatim meso: pileće pečenje, kuvana junetina, juneći jezik, juneće srce; pa salata: kupus, uvijek vodenast, cvekla, paprika izvađena iz limenke; hleb isječen na kriške i na kraju kolači.

Skromnije, ali jeftinije i brže, glad se mogla utoliti na kioscima s viršlama.

Prodavačice u svjetloplavim mantilima i borosanama na nogama, vadile su ih iz vrele vode u loncu od rostfraja na rešou, stavljale u rasječenu zemičku i prelivale senfom zahvaćenim plastičnom kašikom iz lonca. Ko je volio, na istom mjestu mogao je da kupi i jogurt, upakovan u trouglasti tetrapak.

Dolazak hamburgera

Tajna njihovog neponovljivog ukusa bila je u tome što su od ujutru do uveče, i viršle i kobasice, kuvane u istoj vodi, koja se povremeno dolivala kad uvri, ali ne i mjenjala. Prosipana je uveče, da bi ujutro bila pristavljena sveža. Zbog toga viršle kupljene rano ujutro nisu se mnogo razlikovale od onih koje su pripremljene kod kuće, kupljene u podne već su bile bolje, a one uveče - najbolje.

Viršle su, međutim, ustuknule pred hamburgerima. Otvaranje prvog „Mekdonaldsovog“ restorana u Beogradu, ujedno jedinog i u centralnoj i jugoistočnoj Evropi, predstavljalo je prvorazredni društveni i kulturni događaj.

Tog 24. marta 1988. godine, i mjesecima kasnije, preko onog dijela Slavije ka Deligradskoj ulici nije moglo da se prođe od beogradskog džet-seta, a kolumnisti su najavljivali „kraj pljeskavice“.

Pljeskavice su, međutim, preživjele. U vrijeme tranzicije svaka šuša koja je imala dovoljno para da potkupi opštinskog funkcionera izabranog na demokratskim izborima - ili je sama bila funkcioner - otvarala je ćevabdžinicu.

5. Kupovina
Na beogradskom Cvetnom trgu 1958. otvorena je prva samoposluga na Balkanu, a brzo posle toga svaki grad je dobio bar po jednu robnu kuću.

Na prvom festivalu zabavne muzike u SFRJ u Opatiji pobjedila je pesma: „Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil, kupi mi medu i zeku, kolica ‚jugovinil‘“. Odmah zatim svaki grad je dobio robnu kuću!

Od igle do skija

Negdje je to bio GRANAP (Gradsko nabavno preduzeće), negdje NAMA (Narodni magazin). Sve su bile ambiciozna graditeljska djela, sve su se nalazile u centru varoši, na trgu sa spomenikom palim borcima... I sve su danas propale i pretvorene u kineske pijace.

U njima je moglo da se kupi sve što treba običnom čovjeku. U prizemlju se prodavala pozamanterija (dugmići, konci za šivenje, rajsferšlusi) zajedno s predivima i čarapama, kozmetika tik do ulaza, malo dalje džemperi i kupaći kostimi; na prvom spratu - kaputi, mantili, cipele, tkanine, a ponegdje tepisi i sofe; na drugom - bijela tehnika, oprema za kupatilo, muzičko ćoše u kojem su se prodavale domaće ploče i kasete, pa bicikli, šatori i skije „elan“.

S kesa Robnih kuća „Beograd“ skidala se indigoplava boja, pa je kupac dok s Terazija, recimo, dođe do Slavije, bio musav i plav kao neki Štrumpf. Svejedno, kese se nisu bacale, povremeno bi se tek oprale i u njima su se nosile patike za fizičko u školi ili papiri s posla. A one „firmirane“, obično iz fri-šopa s reklamom za viski ili „marlboro“, nosile se samo u posebnim prilikama.

Umotavanje robe

Kupljena roba, naime, obično se umotavala u papir i vezivala kanapom.

Sada ih uopšte nema, a bile su veoma popularne - mreže! Od debljeg konca ili tankog kanapa, upletenog kao u gušću ribarsku mrežu, s ručicama, „mreža“ je služila za nošenje bakaluka iz radnje ili s pijace. Prednost joj je bila što je prazna zauzimala malo prostora, a mana - što se vidjelo šta nosite.

Na beogradskom Cvetnom trgu 1958. otvorena je prva samoposluga na Balkanu. U ostalim prodavnicama još neku godinu dominiraće velike tezge i rafovi s robom duž cijelog zida. U unutrašnjosti su sve do kraja sedamdesetih u takvim radnjama na tezgi stajale tegle s bombonama koje je prodavac pakovao u fišeke od novina. A uz tezgu dva velika metalna bureta, sa zejtinom i „gasom“, odnosno petrolejom za svetiljke. Limenim pumpama točeni su mušterijama u flaše.

Suštu suprotnost njima predstavljala je „Fontana“, prodavnica luksuznih stvari u beogradskoj Knez Mihailovoj. Tu su bile izložene kristalne čaše, skupa alkoholna pića, umjetničke slike Mome Kapora i Olje Ivanjicki... i lule, duvan za lulu i cigare. „Fontana“ je bila jedino mjesto na Balkanu trista kilometara ukrug gdje su se mogli kupiti popularni „tompusi“!

6. Erotski magazini
Prvi časopis koji je objavljivao golotinju bio je Čik, ali od pokretanja do gašenjau registrima se vodio kao„enigmatski magazin“

Socijalizmu zamjeraju sve i svašta, ali se rijetko pominje jedna njegova ozbiljna mana. U ono vrijeme, za razliku od današnjeg, nije bilo lako vidjeti golu žensku! Stvari su se iz korjena promjenile tek 1968. godine, s pojavom magazina Čik.

Zaobilaženje zakona

Da bi zaobišla stroge zakonske propise, redakcija je prvo napravila list za enigmatiku, ukrštenice i rebuse, i dala mu ime Čik pogodi. S vremenom je ukrštenica na naslovnoj strani bila sve manja, a polugola djevojka uz nju sve veća... i sve golišavija, sve dok jednom ženska nije bila skroz gola, bez ukrštenice, i bez onog „pogodi“ u naslovu.

Taj „enigmatski magazin“, kako je sve do gašenja vođen u registrima, uređivali su Ljubiša Kozomara, Gordan Mihić, Matija Bećković... Ovaj potonji je, znamo, danas akademik, a Kozomara i Mihić, što zajedno, što odvojeno, napisali su i potpisali scenarija za brojne TV serije i filmove: „Kad budem mrtav i beo“, „Buđenje pacova“, „Vrane“, „Levaci“, „Siroti mali hrčki“, „Crna mačka, beli mačor“, „Vojna akademija“...

Čik je izlazio dva puta mjesečno na lošem papiru, ali je u njemu moglo svašta da se pročita: tračevi i intervjui sa estrade, erotski feljtoni u formi kvaziistorijskih romana s Istoka, Kama sutra u vječitim nastavcima... ali su u jednom periodu najpopularnija bila „pisma čitalaca“. U njima su izlagana erotska iskustva ili su postavljana pitanja na koja je uredništvo opširno odgovaralo.

Oglasi prostitutki

Mnogo prostora zauzimali su i oglasi, u kojima se prvo stidljivo, a zatim sve otvorenije, reklamirala i prostitucija: „Maserka u vašem domu 85/65/98“ ili „Maser za starije dame, zelene oči“.

Svake godine časopis Čik je organizovao izbor za najljepšu učenicu, takozvanu mis Bambi, pa su dvije strane bile odvojene za fotografije mladih srednjoškolki u kupaćim kostimima. Danas bi se, u vrijeme osvojenih sloboda, ta akcija našla na udaru zakona.

A kad je riječ o sadržaju, naravno da je bilo i golih žena, ali nijedna fotografija nije bila bezobraznija od onih koje danas objavljuju sve dnevne novine. Brzo je Čik dobio imitatore: Eva i Adam, Dvoje... svakako „bezobraznije“, ali ne i zanimljivije.

Jedan drugi magazin, zagrebački Start, u objavljivanju nagih fotografija otišao je korak dalje, pa su na imitaciji Plejbojeve duplerice stidne dlačice - u skladu s ondašnjom modom - bile normalna stvar.

Osamdesetih godina Duga je, uz političke tekstove i intervjue, nekoliko godina imala i rubriku „Moja žena, moj šampion“. Muževi su slali amaterske erotske fotografije svojih supruga. Kritike čistunaca bile su gnijevne, poput onih koje se danas upućuju rijaliti programima.

7. Muzički festivali
Solističkih koncerata nije bilo stalno, a mnogo češće su bile smotre pjevača u Opatiji, Zagrebu, Beogradu

Prve ulične demonstracije u socijalističkoj Jugoslaviji održane su u martu 1961. na beogradskim Terazijama - zbog pjevača zabavne muzike Đorđa Marjanovića! Na festivalu Beogradsko proljeće žiri mu nije dodjelio prvo mjesto, pa su njegovi obožavaoci, „đokisti“, blokirali saobraćaj u glavnoj ulici prestonice. Protest je trajao dva sata, sve dok nije došla milicija, a da bi nekako smirio razbiješnjelu masu, Đorđe se popeo na krov automobila i odatle pjevao svojim obožavaocima!

Jaka konkurencija

A kad je imao seriju koncerata u Domu sindikata, Jovanka Broz, žena tada neprikosnovenog Maršala, poslala mu je pismo: „Molim vas, Đorđe, izvinite, ali nisam u mogućnosti da dođem na vaš koncert!“.

Mnogo češći od solističkih koncerata bili su muzički festivali: Opatijski, Zagrebački, Beogradsko proleće, sarajevski Vaš šlager sezone i Splitski. Nije bilo zvijezde - iz svih republika - koja bi propustila da se pojavi na nekom od njih, pa je konkurencija bila žestoka.

Opatijski je imao zvaničan naziv Dani jugoslavenske zabavne muzike i neko vrijeme na njemu je biran naš predstavnik za Pjesmu Evrovizije. Imitirao je festival italijanske kancone Sanremo, pa je održavan u predratnoj raskošnoj Kristalnoj dvorani hotela „Kvarner“. U Opatiji su pjevali Vice Vukov, Nina Spirova, Zafir Hadžimanov, Senka Veletanlić, Đorđe Marjanović, Lola Novaković, Dušan Jakšić, Anica Zubović, Marijana Deržaj, Gabi Novak, Ana Štefok, Tereza Kesovija, Maja Odžaklijevska, Dragan Stojnić, Kemal Monteno, Lado Leskovar, Elda Viler, Majda Sepe, Zdravko Čolić, Korni grupa, Indeksi, Leb i sol, Novi fosili, Pepel in kri i mnogi drugi.

Pjesma ljeta

A pod naslovom Pjesma ljeta, karavan pjevača obilazio je, sa istim repertoarom, jugoslovenske gradove. Pobjednik festivala određivan je glasovima publike, koja je glasala kuponima iz novina nalijepljenim na dopisnice.

Pjevači koji su ostajali bez nagrada i tada su tvrdili da je glasanje namješteno, mada, ruku na srce, ni žiri nije uvijek bio na visini zadatka: 1976. godine „Galeb“ Olivera Dragojevića u Splitu bio je tek osmi!

Televizijski prenosi festivala - na jedinom jedinom postojećem kanalu JRT - praznili su ulice tih subotnjih večeri.

Njegovano je bratstvo i jedinstvo, pa je Miki Jevremović, kad god bi nastupao na festivalu „Split“, pjevao na ijekavici! Glavni gradovi svih jugoslovenskih republika imali su „svoje“ zabavno-muzičke festivale, a nagrade su se po „ključu“ dodjeljivale predstavnicima svih naroda i narodnost